ŽIVOTOPIS OCA LEOPOLDA

traduzione di Nikola Stanislav Novak

1. ŽIVOTOPIS OCA LEOPOLDA

Leopold se rodio u Herceg-Novom u Boki Kotorskoj (danas, u Crnoj Gori), 12. svibnja 1866. kao pretposljednji (petnaesto) od šesnaestero djece Petra Mandića i Dragice Carević, u hrvatskoj katoličkoj obitelji. Na krštenju je dobio ime Bogdan, Ivan (Adeodato Giovanni).

Pradjed po ocu, Nikola Mandić, bio je porijeklom iz Zakučca kod Poljica, u splitskoj nadbiskupiji, kamo su njegovi pređi došli iz Bosne, u dalekom XV. stoljeću.

U Herceg-Novom, koji se u ono vrijeme nalazio u pokrajini Dalmaciji, nekoć dio austrijskog carstva, pružali su svoje usluge braća franjevci kapucini venetske Provincije (ondje su se nalazili već od 1688. iz vremena Venecijske Republike).

Redovničko zvanje

Posjećujući fratarsku sredinu, prigodom vjerskih obreda i u vremenu poslije škole, poslije podne, mali Bogdan je izrazio želju postati fratar. Po izboru redovničkog zvanja, primljen je u kapucinsko sjemenište u Udinama i, potom je, u dobi od 18 godina, 2. svibnja 1884. stupio u novicijat u Bassanu del Grappa (Vičenca), gdje je obukao franjevačko odijelo (habit) i dobio ime „fra Leopold“ i, zalažući se živjeti po Pravilu, i u duhu svetog Franje Asiškog.

Od 1885. do 1890. završavao je školovanje filozofije i teologije u samostanima Padove (Sveti Križ) i Veneciji (Presvetog Otkupitelja). U tim godinama vjersko obrazovanje zadobiveno u obitelji, poprimilo je konačno obilježje u izučavanju i poznavanju Svetoga Pisma i spisa svetih Otaca, i u stjecanju franjevačke duhovnosti. Na dan, 20. rujna 1890. u bazilici Majke Božje od Zdravlja u Veneciji, zaređen je za svećenika po kardinalu Dominiku Agostiniju.

Misionarska i ekumenska težnja

Po otvorenoj umnoj sposobnosti, otac Leopold Mandić imao je dobro filozofsko i teološko obrazovanje i, kroz cijeli život će nastaviti čitati otačke spise i naučitelje Crkve. Već tamo od 1887. osjećao se „pozvanim“ za promicanje jedinstva odijeljenih istočnjačkih kršćana s katoličkom latinskom Crkvom. U nadi da će se jednom vratiti u svoju rodnu zemlju kao misionar, posvetio se izučavanju različitih slavenskih jezika, uključujući tu i ponešto moderni grčki jezik. Uputio je molbu da otputuje u misije na Istok, u vlastitu zemlju, u skladu s ekumenskim idealom, na što će se kasnije obvezati zavjetom, koji će gajiti sve do kraja svojih dana, ali poglavari nisu prihvatili njegovo traženje. Dakako, zbog njegove slabašne tjelesne građe i zbog poteškoća u izgovoru, nije se mogao posvetiti propovijedanju.

Prve godine provodi u tišini i skrovitosti samostana u Veneciji, određen za ispovijedanje i za skromne poslove u samostanu, posvetio se također sakupljanju milostinje od vrata do vrata.

U rujnu 1897. povjerena mu je dužnost poglavara malog samostana u Zadru, u Dalmaciji. Kratko je trajala nada, da će tu moći ostvariti težnju misionarskog poslanja: već u kolovozu 1900. pozvan je u Bassano del Grappa kod Vičence za ispovjednika.

Otvorila se druga mogućnost za misijsku djelatnost 1905. kao zamjeniku poglavara u Kopru, u nedalekoj Istri, gdje se odmah pokazao cijenjenim i traženim duhovnim savjetnikom. Ali, još jednom, samo poslije godinu dana, ponovno je pozvan u venetsku pokrajinu, u svetište Majke Božje dell'Olmo u Thiene (kod Vičence). Od 1906. do 1909. vršio je službu ispovjednika, uz kratko zadržavanje u Padovi.

Dolazak u Padovu

U proljeće 1909. otac Leopold dolazi u Padovu, u samostan na malom trgu Svetog Križa. U kolovozu 1910. imenovan je upraviteljem studenata, to jest mlade braće koji, spremajući se za službu svećenika, pohađaju studij filozofije i teologije.

Bile su to godine zauzetog učenja i zalaganja. Za razliku od drugih predavača, otac Leopold – koji je predavao nauk svetih Otaca – razlikovao se širokogrudnošću, koju su poneki smatrali pretjeranom, i u suprotnosti s tradicijom Reda. Također zbog toga, najvjerojatnije, 1914. otac Leopold je bio iznenada smijenjen sa službe predavača. I to je bio novi razlog patnje.

Tako, počevši od jeseni 1914., u dobi od četrdeset osam godina, od oca Leopolda se tražila isključivo služba ispovijedanja. Njegove sposobnosti duhovnog savjetnika bile su odavna poznate, tako da je u svega nekoliko godina, postao traženi ispovjednik za osobe svakog društvenog podrijetla, koje su, da se s njim susretnu, stizale također i izvan grada.

Leopold zatočen na jugu Italije

Čvrsto povezan sa svojom zemljom porijekla, otac Leopold je zadržao hrvatsko državljanstvo. Izbor je motiviran nadom, koju dokumenti prepoznaju i potpomažu za misionarski povratak u domovinu. Ta odluka postaje problematična 1917. teškim vojnim porazom kod Kobarida. Poput ostalih „stranca“, koji su živjeli u Venetskoj pokrajini, i Leopold je bio podvrgnut policijskom ispitivanju i, zbog javne izjave, da se ne odriče hrvatskog državljanstva, poslan je u zatočeništvo južnije od Firence. U toku putovanja, u Rimu se susreo također s papom Benediktom XV.

Potkraj rujna 1917. dođe u kapucinski samostan u Tori (Caserta), gdje je morao opravdati dolazak zbog političkog zatočenja. Slijedeće godine premješten je u samostan u Noli (kod Napulja), a zatim u Arienzo (kod Caserte).

Na završetku Prvog svjetskog rata vratio se u Padovu. Za vrijeme putovanja posjetio je svetišta: Montevergine, Pompeje, svete Ruže Viterbške, Asiza, Camaldolija, Loreta i svete Katarine Bolonjske.

Konačno, za stalno u Padovi

Stigao je, 27. svibnja 1919. u kapucinski samostan Svetog Križa u Padovi, gdje je preuzeo svoje mjesto u ispovjedaonici. Stekao je svoju popularnost usprkos svog sramežljivog karaktera. Ljetopisi Venetske kapucinske Provincije donose: „U ispovjedaonici ostavlja izvanredni dojam na ljude svojom velikom kulturom, nadahnutom finoćom i još posebno svojom svetošću života. K njemu su dolazili ne samo obični ljudi, nego posebno intelektualci i aristokrati, profesori i sveučilišni studenti, svećenici i redovnici“.

U listopadu 1923. redovnički poglavari su ga premjestili u Rijeku, nakon što je samostan prešao u venetsku Provinciju. Ali, samo nakon tjedan dana njegova odlaska, biskup Padove, mons. Ilija Dalla Costa, na zahtjev građanstva, zamolio je kapucinskog provincijalnog poglavara, oca Odorika iz Pordenona, da ga natrag vrati u Padovu. Tako, za Božić one godine otac Leopold, poslušnošću prema poglavarima i oprostivši se od sna da radi na polju kršćanskog jedinstva, našao se ponovno u Padovi.

Iz Padove se više nije udaljavao kroz ostatak svoga života. Ovdje, utrošit će svaki trenutak svoje svećeničke službe u sakramentalnom ispovijedanju i u duhovnom vodstvu.

U nedjelju, 22. rujna 1940. u samostanskoj crkvi Svetoga Križa, Leopold je slavio zlatni misnički jubilej, to jest pedesetu obljetnicu svećeničkog ređenja. Neočekivano, opće i veličanstveno očitovanje simpatija i poštovanja oca Leopolda, dali su jasno na znanje, koliko je bilo široko i duboko djelo dobra, koje je obavljao kroz pedeset godina služenja.

Posljednjih mjeseci 1940. njegovo se zdravlje neprestano pogoršavalo. Na početku travnja 1942. primljen je u bolnicu: zanemarivao je, da ima tumor na jednjaku. Vrativši se u samostan, nastavljao je ispovijedanje, premda uvijek u sve jadnijem stanju. Kao što je običavao činiti, 29. srpnja 1942., ispovijedao je bez prekida, da bi poslije toga proveo veći dio noći u molitvi.

U zoru, 30. srpnja, u vrijeme dok se pripremao za svetu misu, klonuo je. Prenijeli su ga u krevet, primio je sakramenat bolesničkog pomazanja. Nekoliko minuta kasnije, dok je izgovarao posljednje riječi molitve „Zdravo Kraljice“, držeći uzdignute ruke u vis, blago je preminuo. Vijest o smrti oca Leopolda brzo se proširila Padovom. Kroz nekoliko dana veliko mnoštvo ljudi neprestano je dolazilo u kapucinski samostan iskazujući počast pokojnom ispovjedniku, koga su mnoge osobe već tada smatrale svetim. Prvoga kolovoza 1942., obavio se svečani sprovod, ne u kapucinskoj crkvi, nego u znatno većoj crkvi Svete Marije od Slugu. Bio je sahranjen na glavnom gradskom groblju u Padovi, ali 1963. njegovo je tijelo preneseno u kapelu uz kapucinsku crkvu u Padovi.