SVETAC POMIRENJA I DUHOVNOG EKUMENIZMA

2. SVETAC POMIRENJA I DUHOVNOG EKUMENIZMA

Kada je prigrlio redovnički život u kapucinskoj franjevačkoj obitelji, mladi je brat Leopold iz Herceg-Novog gajio dva čvrsta obećanja. Dvije težnje koje su dozrijevale po iskustvu već tamo od dječje dobi, koju je proživio u rodnom mjestu na dalmatinskoj, jadranskoj obali: da bude misionar na Istoku, da približi katoličkoj Crkvi braću pravoslavce i da tako doprinosi jedinstvu Crkve, i druga, da postane ispovjednik, iskazujući dušama grešnika veliko milosrđe i dobrotu. Različite okolnosti, među kojima, slabašno zdravlje i zavjetovana poslušnost, omogućile su mu ostvariti samo drugu težnju.

Otac Leopold je potrošio gotovo polovicu svoga života u kapucinskom samostanu u Padovi, zatvoren u svojoj sobici za ispovijedanje, veličine dva puta tri metra, poklanjajući sve sile u prihvaćanju vjernika, prije svega siromašnih i grešnih u slavljenju sakramenta ispovijedi.

Tako Istok, na koji je htio poći kao misionar, za njega postaje svaka duša, koja će zatražiti njegovu duhovnu pomoć. On sam, 31. siječnja 1941. napisa: „Obvezujem se zavjetom, da ću iz trenutka u trenutak, s najvećim mogućim marom, imajući u vidu svoje slabosti, posvetiti sve snage svoga života za povratak odijeljene istočne braće u katoličko jedinstvo. Od sada, svaka duša koja će trebati moje služenje, bit će za mene Istok“.

U prigodi proglašenja blaženim, papa Pavao VI. prepoznaje oca Leopolda začetnikom „duhovnog ekumenizma“: „Otac Leopold je bio 'ekumenist' prije ekumenizma, to jest, sanja, proriče, promiče, premda bez fizičkog ostvarivanja, savršenu uspostavu jedinstva Crkve, premda je ona ljubomorna u vrednovanju mnogobrojnih posebnosti svoje etničke sastavljenosti“. (Homilija s proglašenja blaženim, 2. svibnja 1976).

Bio je vrlo traženi ispovjednik, također od različitih stručnih radnika i gradskih sveučilišnih predavača, zbog mudrih sposobnosti i pronicanja srdaca, koje duguje učestaloj upotrebi biblijskih tekstova i spisa Otaca. Ističe se također, po životu molitve, zauzetoj pobožnosti prema Djevici Mariji (koju po venetskom narječju naziva “Blagoslovljenom Gospodaricom“), po čitanju tajna srdaca i, prije svega, po velikodušnom prihvaćanju pokornika. „Budite mirni“ – običavao je mnogima reći – sve stavite na moja ramena, ja ću na to misliti“, i na sebe je preuzimao molitve, noćna bdijenja, postove i svojevoljna odricanja.

Profesor Enzio Franceschini, sveučilišni predavač u Padovi a potom rektor katoličkog sveučilišta u Milanu, koji je bio njegov pokornik, podsjetio se na bol koju je otac Leopold iskusio, kada je bio okrivljen, da je bio popustljiv u shvaćanju morala. Povjerio mu je fratar: „Govore, da na laku ruku dajem odrješenje, također i onomu tko ne zadovoljava potrebne uvjete“. Šireći ruke, nadoda: „Pogledaj me, gospodine. Čini li vam se, da ako neki grešnik dođe kleknuti pred mene, može li to učiniti zbog mene, a ne zbog Gospodina Boga?“.

Također i papa Ivan Pavao II, dozivajući u pamet neke izričaje oca Leopolda, spominje profil uzornog ispovjednika: „U ovome se nalazi njegova veličina. U tom njegovom nestajanju, da dadne mjesto pravom Pastiru duša. On tako očituje svoje zalaganje: 'Sakrijmo sve, pa čak i ono što bi moglo imati privid Božjega dara, da se ne bi pričinjalo trgovanje. Jedino Bogu pripada čast i slava! Kada bi bilo moguće, mi bismo trebali proći zemljom poput sjene, koja ne ostavlja traga iza sebe'. I ako ga je tko pitao kako je mogao tako živjeti, on je odgovarao: 'To je moj život!'“ (Homilija na proglašenju svetim, 16. listopada 1983.)

Questo sito o gli strumenti terzi da questo utilizzati si avvalgono di cookie necessari al funzionamento ed utili alle finalità illustrate nella cookie policy Se vuoi saperne di piu o negare il consenso a tutti o ad alcuni cookie, consulta la cookie policy.

  Accetto cookies da questo sito.
Cookie Information